Otzenhausen, Njemačka. Predivan gradić nadaleko od Frankfurta.

Nikad nisam mislila da će mi u životu biti bitan, ali prevarila sam se. Sada kad se prisjećam sudjelovanja u natječaju Europa u školi, prvo je čega se sjetim Otzenhausen.

Iako sam bila pomalo uplašena pred samo putovanje, brzo sam prevladala taj strah upoznavši ostale natjecatelje iz Hrvatske, a kasnije i sudionike iz ostalih zemalja.

Prvi je dan prošao relativno brzo; sletjeli smo u Frankfurt oko 11 sati, a tek smo u 15.30 krenuli s ostalim sudionicima (koji su doputovali iz Češke, Poljske i raznih dijelova Njemačke) osobnim autobusom prema Otzenhausenu. Kada smo bili sletjeli i vidjeli koliko moramo čekati do polaska za Otzenhausen, mislili smo da će nam biti dosadno i neugodno. Ali, prevarili smo se. Tih je četiri i pol sata, zahvaljujući razgovoru o ludim temama i smišljanju plana gdje i kako ćemo gledati nogometnu utakmicu Hrvatska – Engleska, prošlo jako brzo. U Otzenhausen došli smo u 18.30 sati, ostavili smo stvari u sobama i otišli na večeru. Odmah nakon večere krenuli smo sa seminarom. Taj je dan seminar sadržajno zapravo bio upoznavanje i, da vam sad detaljno ne opisujem, slobodno si zamislite kao prvi dan škole kada se morate pred svim novim ljudima ustati i reći nešto o sebi.

Drugi smo dan već od 9.00 sati krenuli punom parom. Na početku su nas voditeljice upoznale s rasporedom i ukratko nam ispričale što ćemo točno raditi.

Drugi i treći dan bili vrlo slični, od 9.00 smo sati krenuli s radionicama na kojima smo slušali predavanja o kulturnoj baštini ili smo mi sami radili na projektima u kojima smo se mogli likovno, glazbeno ili literarno izraziti. Naglasak je bio na važnim datumima i događajima kao što su pad Berlinskog zida i Dan neovisnosti, koje smo povezali s utjecajem na kulturno naslijeđe. Veći smo dio vremena na radionicama istraživali razliku između kulturne baštine i kulturnog naslijeđa. Da vam budem iskrena, ta su dva pojma vrlo usko povezana i jako je teško bilo pronaći razlike. Imali smo kratke pauze oko 11 sati, ručak od 12.30 do 14.30 te opet pauzu u 16.30 do 17.00 i na kraju večeru u 18.30 sati. Nakon večere bili smo slobodni pa sam ja zajedno s ostalim sudionicima iz Hrvatske „lutala“ Akademijom te ponekad s prijateljicom istraživala gdje je bolja kava. Treći smo dan jedini mi iz Hrvatske navečer ostali u velikoj prostoriji za seminare gdje smo na projektoru gledali utakmicu Hrvatska – Engleska i glasno navijali. 

Četvrti je dan bio najzanimljiviji i nekako najkraći. To je bio dan kada smo putovali u Strasbourg i imali posebno predavanje u Vijeću Europe u vezi s kulturnom baštinom. Nakon predavanja imali smo slobodno vrijeme i sami smo mogli istraživati grad, ali i riješiti zadatke koje smo dobili od voditeljica.

Peti smo dan svi teška srca išli na radionice jer nam je to bio i posljednji dan boravka u Otzenhausenu. Voditeljice su to primijetile na nama pa su odlučile da idemo “planinariti” (šetali smo brdovitom šumom) i ponijele su kartice na kojima je pisao pojedini blagdan pa smo pričali u grupama kako se u kojoj državi slavi taj blagdan.

I za kraj mogu reći da mi je Otzenhausen postao simbol prijateljstva i učenja. U tih kratkih pet dana koje smo tamo proveli postali smo mala obitelj i svi smo bili žalosni kada je došao trenutak rastanka, ali zahvaljujući društvenim mrežama još smo uvijek u kontaktu, a već i planiramo ponovno druženje.

Anja Gulić, 4. f