Prvo što su nam htjeli pokazati bila je Citadela. Pogled s nje bio je zapanjujući. Nismo ni trebali nastaviti s razgledom grada jer tad je izgledalo kao da nam je netko pred nos stavio cijeli grad: vidjela se svaka najmanja ulica.

Netom prije slobodnog odabira mjesta boravka uputili smo se u obilazak stare jezgre grada. Kao i u većini starih gradova i ova je bila popločana kamenjem koje je kroz godine izgubilo svoju čvrstoću i hrapavost te poprimilo glatku, gotovo sklisku strukturu.

Kao što sam već ranije spomenula, u rasporedu nam je nakon toga bio slobodan obilazak mjesta koja su nam se činila zanimljivima. To je, po mojoj slobodnoj procjeni, prošlo prilično dobro pa čak i onaj dio kada smo se izgubili. U tom trenutku nije mi se činilo tako, ali kada sad razmislim o tome, mogu sa sigurnošću reći da je biti izgubljen u Budimpešti u predadventsko vrijeme, dok kiša pada tek toliko da smoči cipele, nešto što će se pamtiti, čak i u pozitivnom smislu toga izraza.

Lara Vulin, 2. c