Ušli smo u tramvaj na stanici Trnsko. Na putu do PMF-a smo međusobno pričali o fakultetima na koja planiramo ići, o šansama da s našom budućom strukom pronađemo posao u Hrvatskoj te o Studiju smijeha što je bilo i prikladno jer sve navedene teme su nam donijele osmijeh na lice bilo zbog iskrenog veselja i uzbuđenja ili zbog prihvaćanja surove realnosti. Sišli smo na trećoj stanici nakon Trga bana Josipa Jelačića (naravno mogao sam reći ime te stanice, ali ne spomenuti naš prekrasni glavni trg bio bi grijeh i to nema nikakve veze s time što ne znam kako se ta stanica zove). Profesorica Plavšić nam je pokazala brži ali teži put do PMF-a koji studenti koji kasne na predavanja uvijek korsite. Sudeći po brzini i lakoći kojom se cijenjena profesorica Plavšić penjala po tim brojnim stubama zaključujem da joj taj put nije nimalo stran te da se njime često koristila.

Prvi pogled na fakultet nas je oduševio. Ispred fakulteta mnogi su studenti izvodili pokuse koje su srednjoškolci zainteresirano promatrali te vjerojatno njima napunili svoje „storye“ uz prikladan „hešteg“. Na primjer: #nopainnogain, #buducizivot, #maturaherewecome, jer ako nisi objavio na društvenoj mreži onda se nije ni dogodilo.

Oni srednjoškolci koji nisu imali internet ili su imali prijatelje pokraj sebe su međusobno komentirali ne samo pokuse nego i ostale srednjoškolce i moguće buduće kolege koji su tek dolazili. Naravno naša je skupina privlačila puno pogleda, ne toliko zbog naše izvanredne ljepote koliko zbog našeg stalnog smijanja i poziranja za fotografije.

Prvo predavanje na koje smo išli držao je izv. prof. dr. sc. Nenad Judaš. Na njemu smo saznali u kakvoj su povezanosti agrarni sustav 18. stoljeća i današnja kemija, da postoje ljudi koji jedu crve te da je dušik jako važan element u hranidbenom lancu. Predavanje je bilo jako zanimljivo i 45 minuta je jednostavno proletjelo. Nakon toga se naša fantastična skupina podijelila.

Jedni su išli izdvajati ekstrakt kurkume i raditi svoj vlastiti lakmus papir dok su se drugi bavili računalnom kemijom. Ja, kao veliki gurman, sam išao putem hrane i našao se pred epruvetama koje su sadržavale kurkumu. Prije izvođenja pokusa svatko je dobio svoju kutu, a oni koji nisu bili toliki sretnici da nose naočale na redovnoj bazi su dobili i zaštitne naočale. Studenti su nam pokazali razne instrumente kojima se koriste te nam pripomogli u rađenju naših vlastitih pokusa. Tu priliku smo iskoristili i saznali sve što nas je zanimalo o fakultetu i o studentskom životu. Malo po malo razgovor je tekao i tekao, a pokusi su postali sekundarna stvar. Iako je razgovor bio jako zanimljiv pokazali smo pravi mali duh kemije u sebi jer smo usprkos svemu jako uspješno izveli naše zadatke. Nakon što smo saznali sve od studenata i uspješno napravili lakmus papir te time poboljšali industriju Hrvatske imali smo dva sata slobodnog vremena.

Prošli smo pored svih pokusa i ljudi kao da ne postoje i otišli ravno po sladoled i pekarske proizvode te pronašli mali komadić hlada u kojem smo uživali u našim prehrambenim investicijama. Punih trbuha uputili smo se u prizemlje PMF-a i kao pravi mali turisti prolazili pored svakog štanda i oduševljeno promatrali studente koji su izvodili razne eksperimente. Od „grčke vatre“ koja gori u vodi, do korištenja kupusa za određivanje pH vrijednosti otopina. Onaj teorijski dio smo bez razmišljanja preskočili jer se time bavimo zadnje četiri godine našeg srednjoškolskog obrazovanja, a fokusirali se na „live“ izvedbe svega onoga što gledamo na videima u školi ili o tome čitamo u našim udžbenicima iz kemije, a to su pokusi. Posebno je bio zanimljiv jedan eksplozivni pokus zbog kojeg je jedna naša učenica (Sara Čavar) svojom skok reakcijom itekako nasmijala studente koji su ga izvodili, i to ne samo jedanput... na isti pokus...

Nakon što smo obišli sve što se dalo obići i vidjeli sve pokuse koji su nas zanimali otišli smo i na zadnje predavanje dana koje je održao doc. dr. sc. Dominik Cinčić. Kao pravi studenti zauzeli smo najbolja mjesta (ona što dalje od profesora) i željno iščekivali ono što slijedi. Predavanje se zvalo „Suha kemija“ i ono nam je pokazalo da se eksperimenti mogu izvoditi i bez otopina koje su često dovele do industrijskih katastrofa. Iako smo bili jedni od najstarijih sudionika tog predavanja i okruženi osnovnoškolcima mislim da nitko nije bio više oduševljen od nas, a bilo je učenika koji još nikada nisu ni imali kemiju. Prije nego što smo otišli doma zastali smo na „photo boothu“ koji je bio na izlazu. Toliko smo bili dobri da se „photo booth“ pokvario i morali smo čekati da se popravi kako bi dobili fotografije.

Sve u svemu ovo je bilo jedno prekrasno iskustvo i u meni osobno je samo učvrstilo želju da stvarno upišem taj fakultet i probudilo u meni neku motivaciju da dam sve od sebe kako bi to i uspio. Provesti jedan dan na fakultetu na koji netko želi ići stvarno pomogne čovjeku da vidi sve dobre i loše stvari te da procijeni je li to stvarno ono što želi. Mi smo imali tu sreću, a mene je osobno PMF osvojio jednako kao što smo i mi, entuzijasti iz IV. gimnazije osvojili PMF.

Entuzijasti: Filip Kolega, Josip Tadić, Marija Čorba, Ivan Šola, Lucija Vlahović, Ema Mataga, Petra Novak, Daria Bilić. Alma Dupanović, Antonela Majić, Paula Šimašek, Margita Bralić, Lara Buhin, Sara Čavar iGabriela Jurić

Predvodnica entuzijasta: profesorica Kristina Plavšić

Ivan Šola 4.b