Zajedno smo, s neponovljivom profesoricom Plavšić koja nam je bila vječna potpora i kompas, te s Dokom bez čijeg znanja i duha zasigurno ne bi postigli ni blizu ono što jesmo, prošli kroz svemir emocija: od prvih bolnih udarca stvarnosti koji su nam pokazali koliko malo zapravo znamo i od ledenih trenutaka koji nastupaju za vrijeme vježbanja u kojima nas je znanje naizgled napustilo i nismo znali što učiniti s unesrećenom osobom ispred nas dok se kazaljka sata približavala toj zadnjoj osmoj minuti, pa do tolike razine uvježbanosti da više ne moramo razmišljati o motanju zavoja, imobilizaciji udova ili koje je godine rođen Henry Dunant i što se ustanovilo na kojem koncilu.

Da smo bili bolji od većine je neoporivo samim tim što smo bili treći u županiji, no nažalost jedan do dva točna odgovora, manjak pažnje te brzopletost su oni faktori koji su nas odvojili od prvog mjesta, što će reći da nam je najveći pehar oduzelo mnoštvo malih grešaka. Rezultat nas je iznenadio zato što nakon sumiranja situacije tijekom svake točke natjecanja, sumnjali smo da ćemo uspjeti osigurati mjesto među prvih pet škola a kamoli tri, kao što jesmo.  Prema rasporedu bili smo prvi na radilištu koje se održalo u jednoj od mnogih učionica osnovne škole. Nažalost, iz te učionice nitko od nas nije izašao zadovoljan i svatko se htio vratiti u vrijeme i napraviti barem jednu stvar drugačije. Bili smo svjesni da smo već u početku u velikom zaostatku te smo ostatak natjecanja prošli u mirnom ali smrtno opreznom stanju, krećući se između smijeha i potpune koncentracije, znajući da se od sada svaki bod za nas, kako bi se reklo, dvostruko broji te da nema mjesta dodatnim greškama.

Rezultat toga svega je bio mali broj dodatno izgubljenih bodova te napetost koja je rasla svaki put kad je naša gimnazija izbjegla prozivanje onih manje idealnih mjesta. U jednom trenutku shvatili smo da nam je osigurano barem treće mjesto te smo bili ispunjeni ogromnom srećom i ponosom koja je porasla iz tog iznenađenja, no ona nije bila ništa u usporedbi s onim osjećajima koji su nastupili kada je ime naše gimnazije zaista bilo prozvano i pehar je bio primljen od strane našeg sposobnog i mjerodavnog vođe, Filipa Bičanića. Sretni, veseli, i ponosni, slikali smo se te napustili ustanovu i otišli zajedno proslaviti, baš kao i kada smo prošli dalje – kao ekipa.

Marko Farac, 2.b