Vukovar

            Dragi čitatelju ili čitateljice… Ne želim ti držati predavanje ili prodiku, nego samo prikazati tugu i bol. Zašto?? Da se nikad više ne ponovi!

            Ne znam koliko je ljudi na početku našeg putovanja bilo svjesno što će sve vidjeti i naučiti. Za neke je to bio „samo izlet“, ali kada smo ušli u prostore vukovarske bolnice, nikome nije bilo do šale. Sve što smo vidjeli bilo je potresno, svaki dio te podrumske improvizirane bolnice, zid s kronologijom i popisom ubijenih ranjenika, prostorije s lutkama koje vjerno prikazuju sve situacije… Teško je opisati osjećaje koji se javljaju u trenutku prolaženja kroz uske i mračne hodnike. Još je teže zamisliti kako su se ljudi koji su se našli tamo '91. osjećali: bilo je zagušljivo, hladno, prenatrpano, ispunjeno strahom…

            U samostanu i crkvi Sv. Filipa i Jakova nastavilo se pričati o svim događajima vezanim za tu strašnu '91…

            Nikad mi nije bilo jasno što je u glavama ljudi koji napadaju nekog drugog, i to ne riječima, nego silom, mecima i granatama. Što potiče nekoga da u crkvi razvali i uništi svaki maleni dio, da ju želi sravniti sa zemljom? Zašto su se uništile tako lijepe barokne građevine, dvorac obitelji Eltz; zašto se morala srušiti kuća starog bračnog para koji je u Vukovaru živio od početaka svojih života, zašto su ta ista baka i djed, muž i žena, brat, sestra i dijete nasilno odvedeni, vrijeđani, tučeni i na kraju ubijeni?  Zašto se danas o tome malo priča, još uvijek se okreću glave i poriču zločini? Odgovor, naravno, nije izrečen…

            Ovčara. Dok sam stajala tamo, čula sam tišinu. Da, tišinu. Možda tako i treba biti, jer imam osjećaj da zvuk metka agresora i plač žrtve još uvijek odjekuju u toj tišini, lomeći se samo u naletima vjetra…

            Isto je i na Memorijalnom groblju. Skoro tisuću uspravnih bijelih križeva svjedoči hrabrost i primoranost običnog čovjeka na borbu za život i obranu domovine…

            I opet mislim, kao što sam mislila cijelo vrijeme dok sam ovo pisala, hoćeš li ti, čitatelju ili čitateljice, shvatiti moje možda malo pobrkane riječi? Dolazi mi misao da nije toliko bitno do kraja shvatiti što sam napisala, nego o čemu sam pisala – o nevjerojatnoj muci i najbitnijoj stvari vezanoj uz nju – da se nikad više ne ponovi!

Maja Božić, III.c

7. XI. 2009. posjetili smo grad Vukovar. Sudjelovalo  je 48 učenika iz sljedećih razrednih odjela: IV.a, IV.c, IV.d, IV.e, III.c, III.d, III.e i III.f. u pratnji nastavnika: Nade Petrović, Petra Bagarića i Lidije Dumančić.

Hvala učenicima koji su ovim posjetom obilježili  nadolazeći Dan sjećanja na Vukovar  i  tako iskazali poštovanje prema Vukovarcima i vukovarskim braniteljima.

Lidija Dumančić, prof.

fotografije pogledajte u foto-galeriji