4. listopada 2025.
Kristina Bošnjak, 4. a:
„Nikada prije nisam prolazio ovim putem, a onda sam odjednom bio zadužen za vođenje čitave satnije kroz Šišinec. Na jednom brdu bila je naša, a na drugom neprijateljska strana. Kada smo prelazili Kupu, temperatura je bila 15 stupnjeva ispod nule. Bila je brza i opasna za prijeći. Dobra stvar je bila da je rijeka bila toliko zaleđena da se mina nije mogla aktivirati. Tada sam
shvatio što znači sreća u nesreći“.
Ovu crticu iz života ispričao nam je veteran 102. brigade HV Dragutin Brebrić. Ispod ruke čvrsto je držao hrvatsku zastavu sa zlatnim natpisom Kluba koji je okružio grb. Iza njega je Kupa, za koju je rekao da je opasna, bila tiha i mirna kao da je i ona slušala njegovu priču. U Šišincu bilo je tek nekoliko starih kuća, jedna župa i igralište na kojem se danas nitko ne igra. Ali zato su nas sretno dočekali domaćini, njih nekoliko od ukupno 70-ak koliko ih živi u tom mjestu. Smiješili su nam se i promatrali nas kako polažemo vijenac i svijeće na spomenik palim braniteljima. Pozdravili smo stanovnike Šišinca i uputili se prema Gornjem Viduševcu.
Gornji Viduševac tek je prije nekoliko mjeseci dobio zasluženi „Zid pobjede“, dugo očekivano spomen-obilježje koje predstavlja pobjedu VRO Oluja. Ispred Zida nalazio se tenk koji smo gledali s oduševljenjem. Koliko god nam je bilo zabavno penjati se na nj, bio je i neobičan osjećaj na pomisao kako su njime upravljali mladići koji nisu bili mnogo stariji od nas, dapače, mnogi su bili jedva odrasli – naše dobi. U autobusu prema Hrvatskoj Kostajnici ratni zapovjednik 102. brigade Alojzije Hren živahno nam je pričao o danima koji su uslijedili povodom Oluje. Uživali smo slušajući ga i nekoliko puta smo se nasmijali njegovom zanosnom prepričavanju. Smijehu i zanosu ubrzo je došao kraj jer smo se približavali mjestu koje čuva jedno od najstrašnijih ratnih uspomena – Baćinu.
Unutar općine Hrvatska Dubica nalazi se selo Baćin za koje mnogi od nas nisu čuli. Još manje smo čuli o zločinu počinjenom na tom prostoru u listopadu 1991. godine. O njemu je pričala načelnica Hrvatske Dubice, gospođa Ružica Karagić dok je staja kraj spomen ploče gdje je upečatljivo pisalo: Ipak, nisu mogli znati da krivi su zato što su Hrvati. Međutim, najveća je tišina zavladala na masovnoj grobnici u Baćinu. Čuo se samo žubor rijeke Une i zvuk upaljača čiji je plamen palio svijeće koje smo držali. O zločinu nad Hrvatima u Baćinu više nam je rekao gospodin Ivica Pandža Orkan koji nam je i kasnije govorio o liku i djelu novinara Gordana Lederera. Prolazeći njegovim spomenikom na brdu Čukur, gospodin Pandža Orkan živopisno nam je prenio priče tragičnih sudbina koje su zadesile mnoge nevine duše ovog područja. „Da biste posjetili sve masovne grobnice i spomen domove ovog područja, bio bi vam potreban izlet od minimalno 14 radnih dana, od jutra do mraka“, poručio nam je.
Mi smo tu ipak bili samo jedan dan. Koliko smo mjesta taj dan posjetili pa ih još mnogo ostalo neposjećeno? Koliko smo samo svijeća zapalili pa ih je još mnogo ostalo nezapaljeno? Koliko puno smo priča čuli pa ih je opet još mnogo ostalo neispričano? Bila je neizmjerna čast i iskustvo posjetiti Banovinu i slušati o njoj od umirovljenih ratnih veterana 102. brigade HV. Silno smo zahvalni što su nam sa srcem punom ljubavi i ponosa realizirali ovaj međuškolski projekt, a još više smo im zahvalni što su čuvali i branili ta ista područja kojima danas možemo mirno i ponizno prolaziti. Hvala im na žrtvi potrebnoj da se očuva mir. Hvala im na mladosti koju su žrtvovali kako bi je drugi mladi imali. I najveće im hvala na hrabrosti koja je bila potrebna za stvaranje slobode u kojoj danas živimo!
Katarina Bešker, 3. f:
Ujutro smo se okupili iza prostora I. gimnazije te smo krenuli prema Šišincu. Prošli smo kroz Sloboštinu, V. Goricu, Lekenik i Letovanić te smo došli do našeg prvog mjesta obilaska – Šišinca. Spustili smo se do rijeke Kupe te nam je veteran Domovinskog rata Dragutin Brebrić ispričao kako su prelazili rijeku Kupu sa svega 2 čamca po jako hladnom vremenu jer im nije bilo druge
opcije. Kod mjesta gdje su prelazilo Kupu, zapalili smo svijeće te smo krenuli prema Spomen gaju 102. br. HV gdje smo zapalili svijeće i položili vijenac.
Nakon okrijepe nastavili smo prema Gornjem Viduševcu mjestu blizu Gline gdje je Čedo Bulat predao 21. krajiški korpus generalu Petru Stipetiću, 8. kolovoza 1995. godine. Taj je čin ujedno označio kraj VRO Oluja te početak oslobođenja Republike Hrvatske. Čedo Bulat je tom prilikom generalu P. Stipetiću predao vojnike, teške topove, tenkove i mnoga druga oružja. Nakon toga zaputili smo se prema Petrinji gdje nas je dočekala zamjenica gradonačelnice te nas je kratko upoznala s Petrinjom.
Poslije toga smo se uputili do željezničke stanice u Sunji gdje nas je dočekao ratni zapovjednik Ivica Pandža Orkan.
S njime smo krenuli prema Baćinu gdje nas je dočekala načelnica općine Hrvatska Dubica te nam je rekla neke osnovne informacije o Baćinu. Nalazi se kod rijeke Une (državna granica sa BiH ) te ima oko 1400 stanovnika. Pješke smo se zaputili do Spomen obilježja masovne grobnice u Baćinu. Ivan Pandža Orkan ispričao nam je priču o strašnom pokolju stanovnika Baćina i Cerovljana koje je bilo prevareno od strane sprskih vojnih formacija. Okupili su civile u jednom busu ( 74 osoba ) te ih doveli i sve poubijali. Nađeno je oko 56 posmrtnih ostataka te ih je oko 11 ostalo neidentificirano. Druge žrtve koje nisu nađene najvjerojatnije su bile bačene u rijeku Unu. Nakon masovne grobnice u Vukovaru, 2. najveća grobnica je upravo ova u Baćinu. Kod Spomen obilježja masovne grobnice položili smo vijenac i zapalili svijeće. Nakon toga uputili smo se prema Spomen sobi gdje se nalaze ploče s imenima žrtava. Na nekima pišu imena i prezimena osoba dok na drugima samo piše da je osoba neidentificirana.
Nakon što smo razgledali Spomen sobu, uputili smo se prema Hrvatskoj Kostajnici. Provezli smo se kroz centar grada te smo došli do brda Djed gdje smo ručali i imali slobodno vrijeme. Oko pola 6 uputili smo se prema brdu Čukur gdje se nalazi spomenik Gordanu Ledereru. On je bio ratni snimatelj i novinar. Na brdu Čukur izvršavao je svoj zadatak, no u jednom trenutku pogodio ga je snajper te je zauvijek napustio ovaj svijet. Tamo se nalaze ploče koje kada se gledaju s neba zajedno daju sliku filmske trake te na njima piše svaka godina koju je G. Lederer preživio.
Također, na putu prema svakome odredištu koje smo posjetili učenici su izložili svoje referate. Sve je bilo dobro organizirano te su priče bile jako potresne i tužne, no svi moramo izvući pouku iz tih priča te zapamtiti da se Domovinski rat NIKADA ne smije zaboraviti. Svaki život koji je izgubljen u Domovinskom ratu ili poslije njega zbog rata je bila žrtva i to velika zbog domoljublja te
želje za oslobođenu Republiku Hrvatsku. Ovog kobnog razdoblja se ne moramo sjećati samo 18. studenog nego nam treba biti na umu. Bez svih branitelja koji su dali svoje zdravlje, a neki i svoje
živote, ne bi imali slobodnu Republiku Hrvatsku u kojoj danas živimo te se njima moramo i ponositi.