Posjet Vukovaru, 6. 11. 2010.

"Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao, jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.morate iznova graditi.prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.."

Započinjem ovaj kratki osvrt riječima Siniše Glavaševića, jeroverečenicenajboljeopisujumojeviđenjestradavanjaVukovara. U nekoliko mjeseci borbe dijelovi života, uspomena i sjećanja spaljeni ljudskom gramzivošću. Život, kakav su ti ljudi poznavali, mijenja se iz temelja.  Dojučerašnji susjedi, više ih ne poznaju, okreću glave, kao da nisu dijelili i s njima sitne životne radosti. Odjednom, zbog njih se moraju skrivati u podrumima,  oni ih odvode u hangare, muce, ubijaju... Jedno cijelo stoljeće života uništeno je zbog izopačene ideologije. Nisam mogla ne zapitati se, kako danas žive ti krvnici? Kako žive s činjenicom da su ubojice, da su  nekome oduzeli majku, oca, dijete (nekome i djecu)? Prođe li im ikad kroz kosti savjest? Ako prođe, kako to podnose?  Kako je uopće moglo, pred očima Europe i ostatka svijeta koji se hvali demokracijom i poštenjem, doći do ovakvog zločina?  Pokušala sam zamisliti sve te ljude koji su svakodnevno morali trpiti agresiju i  čiji je svaki dan mogao biti zadnji.  S kojim mislima su se budili, s kojima su isli na spavanje (ako su uopce spavali)? Zar je cijena slobode morala biti toliko skupa?

U Vukovaru se danas prošlost ne zaboravlja, ali ona ne služi kao osnova za daljnju mržnju, već služi kao primjer ljudske gluposti i pohlepe. Svatko dobrodošao, bez obzira na nacionalnost, vjeru, dok god je došao s čistim namjerama. Ta tipična slavonska otvorenost i toplina osjeća se na svakome koraku. Počinje se iznova, prkosno diže glavu i kreće dalje. Na ruševinama prošlosti započinju se nove priče,  grade se nove uspomene. To je ipak grad junaka, grad boraca.  Tamo ne postoji riječ predaja. Tamo žive ljudi koji, ne imavši ništa više za ponuditi,  nude svoj život. Za ostvarenje višestoljetnog sna daju ono najvrijednije što posjeduju. Njima dugujemo našu domovinu, privilegiju da se možemo zvati Hrvatima i život u slobodnoj zemlji. I zato dok prolazim grobljima, Ovčarom i gradom osjećam  nekakvu mješavinu poniznosti i zahvalnosti pred tim istinskim herojima. 

I na kraju, htjela bih reći jedno veliko HVALA, za sve što je taj grad i ti ljudi napravili za našu domovinu, za našu slobodu.

Lucija Basić, IV.f