Na kraju razgovara s književnicom, profesorica Nataša Govedić razgovarala je s Lucianom Nuićem, studentom 5. godine filozofije na poznatom pariškom sveučilištu Sorbonni i s kojim je otvorila teme koje se naziru u pozadini romana. Razgovor je bio živopisan.

Na susretu u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića bio je i Benoît Le Devedec, ataše za jezičnu i obrazovnu suradnju u Francuskom institutu u Zagrebu.

Zahvaljujem učenicima koji su bili na zadnjem susretu: Ivona, 1. b, Killary i Anamarija, 1. c, Kristina, 2. a, Dijana i Marta, 3. b i Nikola, 3. e

Tekst ću završiti stihovima Elizabeth Bishop, Umijeće gubljenja koji su bili našoj današnjoj književnici motivacija za pisanje o tišini koju je osjećala u svojoj obitelji jer nisu željeli razgovarati o ranama iz prošlosti.

Umijeće gubljenja teško nije;
toliko je toga što s namjerom se čini
da bude izgubljeno, da više tu i nema tragedije.

Gubi svakoga dana nešto. Trpi te čivije
što si izgubio ključ od kuće, što si proživio težak sat.
Umijeće gubljenja teško nije.

I onda vježbaj da gubiš dalje, gubi poletnije:
mjesta, i imena, i gdje si sve htio

da putuješ. U svemu tome nema tragedije.

Izgubila sam majčin sat. I gledaj! već dvije
kuće u kojim sam živjela, od tri, više nemam.
Umijeće gubljenja teško nije.

I izgubila sam dva grada, divna. I, još poraznije,
kraljevstva neka, samo moja, dvije rijeke, kontinent cio.
Nedostaju mi, no ni tu više nema tragedije.
I tebe gubeći čak (tvoj zvonki smijeh, tvoje linije
koje volim), koga lagati nisam smjela. Jasno je to,
umijeće gubljenja teško nije,
no ipak ponekad (Zapiši to!) liči na tragedije.

Nataša Zovko, prof.