Na putu do Vukovara gledali smo emisiju o Vukovaru u kojoj je sudjelovao i moj otac, a kada smo stigli, dočekalo nas je sunce koje kao da je htjelo obasjati i danas tužan grad i uljepšati  nam njegove i dalje vidljive ožiljke. Mogla sam vidjeti ruševine kuća koje su i dalje tamo pa sam probala zamisliti ljude koji su tamo živjeli prije rata i gdje su oni danas. Vozeći se cestom od Borova Naselja do bolnice, prisjećala sam se dogodovština koje me vežu uz tu cestu, budući da u Vukovar dolazim nekoliko puta godišnje. U bolnici smo pogledali kratki film o stradanjima '91. i iako sam znala da je bila jedna od omiljenih meta granatiranja, ipak sam se zaprepastila kada sam vidjela da su u takvoj zgradi morali boraviti ranjenici i majke novorođene djece.

Na zidovima bolničkog muzeja su pločice na kojima, dan po dan, piše koliko su ranjenika toga dana primili.

Posjetili smo i vojarnu 204. brigade gdje  nam je prikazano naoružanje naše vojske (kojeg je bilo premalo) i naoružanje vojske JNA i ostalih paravojnih postrojbi. To mi je još više povećalo našu pobjedu u očima. Pričali su meni moji o ratu, no opet je drugo kada ti nešto vidiš svojim očima.

Meni je, pored Ovčare najstrašniji dio izleta bio prikaz logora Stajićevo budući je i moj tata bio jedan od logoraša u tom logoru, kao i u onom u Nišu i Srijemskoj Mitrovici (sveukupno je bio u logoru 9 mjeseci). Iako prikaz logora nije bio posebno strašan, dosta sam upućena u ono što se događalo u njima. Naravno, tatu nikad nisam ispitivala o tome, niti namjeravam. Nešto mi je pričala baka, nešto sam  pročitala u knjigama ostalih logoraša. Sve to je strašno i ne želim uopće misliti o tome. Uistinu je strašno pročitati ime svoga oca na jednom takvom popisu…

U Crkvi sv. Filipa i Jakova nas je dočekao franjevački gvardijan koji je nakon filma o Vukovaru prekrasno govorio i sjećam se da sam se naježila iako  u crkvi nije bilo hladno.

Crkva i prostor oko nje su prekrasni. Nalazi se uz moj voljeni Dunav. Crkva ima nekoliko oltara i svi su prekrasni. To je treća po duljini crkva u Hrvatskoj. Ono što je davalo poseban čar toj crkvi je jedan dio zida s desne strane glavnog oltara koji je imao rupu. Ta rupa je za mene vukovarski ožiljak. Iako je u gradu mir, svugdje se vide ožiljci rata, a pogotovo na ljudima…

Na Ovčari smo posjetili Spomen dom koji je napravljen na mjestu gdje su mučili  žrtve prije nego su ih ubili. Tamo je jezivo. U polumraku se sa svake strane nalaze slike ubijenih. Svaka zasvijetli u određenom trenutku i nikada sve odjednom. U sredini prostorije se nalazi spirala koja završava s upaljenom svijećom. Duž spirale „putuju“ imena ubijenih sve do svijeće što simbolično prikazuje gašenje njihovih života.

Nedaleko Spomen doma nalazi se mjesto gdje su zatočenici bili ubijeni. Tamo nas je dočekao jedan od branitelja i logoraša – Zvonimir, koji nam je pričao o tom mjestu, ali i o današnjoj situaciji u Vukovaru. Mogla sam vidjeti lice tog čovjeka na kojem je kroz svaku boru bila urezana njegova patnja. Jedva sam susprezala suze. Neki nisu mogli. Imala sam čast nositi cvijeće koje sam položila kod spomenika žrtvama. Ponavljala sam si: „Molim te, nemoj pasti!“. Hvala Bogu, nisam.  Mnogi od nas su u autobus ušli uplakani.

Na Memorijalnom groblju mi je pokopan djed, a na civilnom groblju i baka. S nekoliko prijatelja potražila sam njihove grobove i zapalila svijeće. Toga su dana i generali odavali počast poginulima.

Predvečer smo u središtu grada imali sat i pol slobodnog vremena. Promatrala sam grad. Iako je bila subota, ulice su bile prazne i tužne.

Na povratku u Zagreb smo se zaustavili kod tenka na Trpinjskoj cesti u Borovu Naselju.

Priča o Vukovaru nikada ne bi trebala biti zaboravljena zbog ljudi koji su se borili za taj grad i za državu kakva je danas jer da su se predali, vjerojatno ne bi živjeli u Hrvatskoj jer nje ne bi ni bilo. Vukovar, koliko god bio siromašan, ima dušu kakvu ima malo koje mjesto na zemlji. Treba biti primjer svima na ovome svijetu jer je simbol iskrene borbe za ono što volimo, makar nas to stajalo života.

Za mene je on veličanstven i smatram ga svojim drugim domom.

Zapamtite Vukovar!

Laura Mikola, 3.f