KROZ POVIJEST ČETVRTE GIMNAZIJE
( Tekst je prigodom 60. godišnjice škole napisao profesor Frano Librenjak)

Šezdeset godina života i rada Četvrte gimnazije u Zagrebu nešto znači. Zato ovaj kratki prikaz njene ne tako duge prošlosti upućujemo u prvom redu sadašnjim, kao i svim bivšim učenicima, profesorima i ostalim djelatnicima naše škole, ali i svim Zagrepčanima.
Četvrta gimnazija djeluje od 1934.god. sa žalosnim prekidom od školske godine 1977./78. do 1989./90. ( posljedica tzv. reforme školstva). Od osnutka do danas je ova škola prošla kroz četiri faze svog djelovanja.
I. doba socijalističke Jugoslavije (1945.-1978.;1978-1989.)
II. doba samostalne Republike Hrvatske (od 1990.)
III. doba Kraljevine Jugoslavije ( 1934.-1941.);
IV. doba drugog svjetskog rata i NDH (1941.-1945.);

I.
Kako tridesetih godina Grad Zagreb postaje vrlo jak industrijski i trgovački centar a broj stanovnika nezadrživo se povećava, osjećala se potreba za proširenjem mreže škola. Dotadašnji broj gimnazija nije mogao zadovoljiti sve veće potrebe pučanstva, pa je 8. listopada 1934. osnovana IV. gimnazija u Zagrebu. Samo prvi mjesec nova je gimnazija bila u okviru I. gimnazije, da bi se već slijedeći mjesec, 7. studenog, osamostalila te počela djelovati pod službenim imenom «Državna IV. muška realna gimnazija u Zagrebu».
Već 1935. godine očekivalo se da bi mogla biti izgrađena nova moderna zgrada za potrebe nove škole u kojoj bi bila provedena najsuvremenija nastava laboratorijskog tipa. Međutim, to je bila i ostala samo lijepa želja, pa je Četvrta gimnazija počela s radom u prostorijama tada II. klasične gimnazije u Ulici Izidora Kršnjavoga (danas osnovna škola). Prvi od tadašnje kraljevske vlade postavljeni ravnatelj bio je dr. Dane Medaković.

Kako se može zaključiti iz dostupnih školskih izvještaja i ljetopisa, škola je u prvim godinama rada bila u dosta teškom položaju. Postojalo je zato više opravdanih razloga, a jedan od njih je bio i nešto slabiji sastav učenika, koji su administrativno dodijeljeni Četvrtoj gimnaziji iz I., II. i III. gimnazije. Možemo reći da se ponovilo staro i nepisano pravilo, da se svaka škola, kada joj se pruži prilika, rješava u prvome redu slabijih učenika.
Nastavnički zbor nije bio stabilan, mnogi profesori bili su vezani radom u drugim gimnazijama. Sve je to utjecalo na loše rezultate na kraju prve školske godine. Vrlo brzo, zahvaljujući kvalitetnije nastavničkom zboru, uspjeh učenika i cijele škole bio je sve bolji. Iz postojećih zapisnika može se vidjeti da su nastavnici primjenjivali najbolje i najsuvremenije laboratorijske metode, te radili seminarske radove s učenicima. Poticali su učenike na samostalan rad te postavljali pred njih sve veće zahtjeve, ali istodobno sve im više pružali.
U to vrijeme svi mladi profesori morali su određeno vrijeme raditi u gimnazijama, pa ako su pokazivali smisao za znanstveni rad, nastavljali su karijeru na sveučilištu i u drugim znanstvenim institucijama. Zanimljiv je zato popis profesora Četvrte gimnazije pred drugi svjetski rat. Ugledni sveučilišni nastavnici, znanstvenici, umjetnici pa i akademici započeli su svoju djelatnost kao profesori naše gimnazije. Zato nije čudno da je u izvještaju za 1940. godinu na Četvrtoj gimnaziji radilo čak osam doktora znanosti.
U ovome razdoblju učenici su odgajani u duhu jugoslavenskog integralizma i nacionalnog unitarizma. To se uočava analizom programa, udžbenika, školske dokumentacije, svjedodžbi i ostalog. Neke promjene u društvu pa i u školstvu, ali nakratko, nastale su Uredbom o Banovini Hrvatskoj (1939.) kojom su poslovi prosvjete u nadležnosti Banovine Hrvatske.

II
Tijekom drugoga svjetskoga rata Četvrta je gimnazija prošla kroz mnoge teškoće. Međutim, i u vrlo nepovoljnim ratnim uvjetima radila je zahvaljujući nesebičnosti i požrtvovnosti nastavničkog osoblja. Teškoće u radu, selidbe škole od 1941.-1945. dobro je opisala prof. Marija Lukšić prigodom 20.godišnjice Četvrte gimnazije 1954.godine.
Pod naslovom « Ratne selidbe IV. gimnazije» prof. Lukšić između ostalog kaže:
« Njemački su vojnici u to doba (1941.) već bili zauzeli prostorije i obuka se više nije tamo održavala. Mi smo sa đacima odselili u Križanićevu ulicu, u novu zgradu, da s II. gimnazijom dijelimo prostorije prizemlja i prvog kata. Male svoje zbirke ostavili smo u staroj zgradi. Doskora smo morali i zbirke iz stare zgrade prenijeti u novu. Po ulicama sa zapada iz Sokolske, Kršanjavijeve, kroz Žerjavićevu, Trenkovu, Hatzovu ( i danas te ulice nose svoje staro ime, poslije preimenovanja Ulice 8.maja 1945) pomicao se kilometarski niz đaka. Pojedinci su nosili boce sa zmijama, nadjevenu patku, ljudski kostur. Luka i Tomo ( stari dobri podvornici – Ličani) prevozili su s drugima na kolima karte i arhive i knjige iz biblioteke. Iza njih protezala se nova serija pojedinaca s barometrom u ruci, s električnim strojem u naramku i lijepim modelima za crtanje u zagrljaju.
Kada su Nijemci ponovo tražili više prostora, nastava se održavala u nepovoljnim uvjetima, bila prekidana, a učenici nisu mogli učiti. Godine 1943. Četvrta gimnazija ponovno se seli, sada na Sveučilište, nastava se održavala samo poslije podne u velikim i hladnim sobama Sveučilišta. I opet je kolona učenika i podvornika prenosila učila i školski inventar iz Križanićeve na Sveučilište. Prof. Lukšić nastavlja :
« U rujnu 1943. nastavljena je obuka. Po noći počinju uzbune, a posljednji dan listopada zatekla nas je u školi prva uzbuna. Žarulje su stale tamnjeti i ugasile se... I doskora nam je škola prestala. Uzbune su bile česte. U siječnju 1944.god. uredi su radili samo do 10 sati i pod večer. Škola je uredovala također samo do 10 jer su oko 11 dolazili bombarderi. Đacima smo vratili dokumente da ih svatko kod sebe čuva....»
Zanimljivo je kako prof. Lukšić opisuje svršetak školske godine i polaganje mature:
« Maturante nervozne, slabo spremne, ispitivali smo i pod zelenim granama platane... Jedno poslijepodne došli su đaci da odgovaraju i okupljaju se pred univerzom i oko Meštrovićeva zdenca. Iznenada je neki avion mitraljirao taj teren. Prestravljeni profesori sjurili su đake u sklonište. U srpnju se polagala matura. Jedan dan za usmenog ispita stadoše zavijati sirene, obrana pucati. Digla se komisija i kandidati i zašli u sklonište Sveučilišta. Bilo je kao na slici tamnica Zrinskog i Frankopana. Kvadratna soba slabo rasvijetljena sa stropa, zidovi debeli, nečisti. Na jednoj klupi sjedio je s kraja onaj, koji se spremao, a mi ostali za nekim labavim stolom. Čula se eksplozija... U listopadu je škola opet počela. U teškim ratnim uvjetima, uzbuna, bombardiranja, hladnoće, škola krajem godine prestaje raditi.»

III.
Kada je završio rat, Četvrta je gimnazija preseljena u zgradu realne gimnazije, u južno krilo (nasuprot hotelu Intercontinental). Povorka učenika i nosača ovaj je put bila kraća. Posljedice rata su bile očite, zgrada prilično devastirana. Učenici i profesori sređivali su prostorije nekoliko tjedana, da bi iza toga prišli intenzivnoj nastavi kako bi nadoknadili izgubljeno.
Prvi zadatak nastavnika u novom socijalističkom društvu bio je prenošenje i kopiranje sovjetskog staljinističkog sustava u školstvu. Tako se više pazilo na društveno-političko uzdizanje, nego na stručnost nastavnika. Uvodi se ruski jezik u školu, koji postaje važan nastavni predmet, a predaje ga doslovno svatko, jer nema stručnjaka. Organiziraju se tečajevi za ideološko obrazovanje, održavaju se frontovski radovi, itd.
Škola se prvih poslijeratnih godina bori s materijalnom oskudicom, mnogo toga je propalo u ratu. Budući da su mnoge druge društvene aktivnosti bile važnije, radi stvaranja tzv. novog društva i čovjeka , zanemarivi su osnovni zadaci škole, pa se u nekim izvještajima konstatira kako učenici malo čitaju i da im je pismenost slaba. Profesori starog kova često ne smiju istaknuti prave uzroke takvoga stanja, jer su često gledani kao predstavnici starog režima i svrgnute buržoazije, dakle, i na svoj način nepoćudne.

Godine 1947. Četvrta gimnazija seli na Rooseveltov trg i ovdje djeluje do njezinog ukidanja 1978. kada ulazi u sastav Centra. Nakon prenamjene gimnazijske zgrade u Muzej "Mimara", 1986. Škola (Centar) raseljava se na više mjesta po gradu; uprava je bila u Varšavskoj ulici.
Od školske godine 1953./54. prvi razred Četvrte gimnazije počinje nastavu s mješovitim razredima, pa je tako nakon dvadeset godina prestala djelovati kao isključivo muška gimnazija. Do tada je imala svake školske godine14-20 razreda. Kada su se odvojili niži razredi te prešli u sastav osmogodišnje škole, naša je škola stabilizirala svoj sastav od I. do IV. razreda s 19 odjeljenja kao dobra i vrlo solidna škola s uglednim nastavničkim vijećem. Svakako, najzaslužniji za ugled škole bili su stari profesori koji su se isticali vrlo požrtvovnim i kvalitetnim radom, te čestitošću i poštovanjem. Izvodila se za to dobra moderna nastava u radnim skupinama, laboratorijska, priređivale su se ekskurzije i izleti, te razna športska natjecanja. Naročiti športski ugled, naslijeđen iz doba dok je još bila samo muška, Četvrta je gimnazija i dalje zadržala te razvijala; vrijedi spomenuti izvanredni uspjeh rukometne ekipe s voditeljem Ivom Kuzmićem, koja je bila srednjoškolski prvak Europe. Športski klubovi Zagreba surađivali su s nastavnicima tjelesnog odgoja radi popunjavanja svojih ekipa, a osnivale su se razne grupe i udruge.
Posebno mjesto ne samo u školi nego i Zagrebu i cijeloj zemlju zauzimao je novoosnovani pjevački zbor zajedno s I. gimnazijom. Zbor je 1965. osnovao prof. Vladimir Kranjčević, a već više od 25 ga vrlo uspješno vodio prof. Zdravko Vitković. Sa zborom su nastupali kasnije istaknuti pjevači ozbiljne glazbe i estrade. Četvrta gimnazija tih se godina svrstala u red nekoliko najboljih zagrebačkih gimnazija, dajući izvrsne studente i buduće stručnjake svih profila.
Zbog svega ovoga najava reforme, kojoj je cilj bio ukinuti gimnaziju kao nastavnu instituciju, pogodio je u prvom redu profesore, učenike, roditelje i uopće cijelu našu javnost kao grom iz vedra neba. Jedinstveni pokušaj nastavnika, da razložno, s pravim argumentima, zaustave reformu nije uspio. Tadašnja vlast radikalno je nametnula političke zaključke o školstvu te kao partijsku direktivu o njegovoj reformi bespogovorno provodila u život. Iako je javnost bila protiv ukidanja gimnazija, reforma je provedena. Mnogi profesori, nezadovoljni, odlaze u mirovinu. Pad kvalitete je bio neminovan; to se vrlo brzo pokazalo. Posljedice se osjećaju i danas , i trebat će mnogo godina da se otklone.
Kada je donesena odluka da se škola sa Rooseveltova trga preuredi u muzej, ponovo su nastavnici i učenici selili, ali sada u okviru Centra za upravu i pravosuđe- u Varšavsku i Gundulićevu ulicu i još nekoliko lokacija u gradu. To, međutim, nije bila zadnja selidba.

 IV.
Školske godine 1989./90. zbile su se iznenada velike promjene i u svijetu i kod nas. S padom Berlinskog zida pao je i komunizam. Jugoslavija se raspadala, a u Hrvatskoj su održani prvi slobodni višestranački izbori. Promjene koje su se događale iz dana u dan teško je bilo pratiti. Ipak, naša javnost, naročito kulturno-prosvjetna, uočila je te pozdravila jedan od prvih poteza nove vlasti- povratak gimnazija.
Školske godine 1990./91.- još u okviru Centra. Upisano je prvih šest razreda gimnazije općeg smjera, tri razreda za Četvrtu, a tri za Prvu gimnaziju. U preraspodjeli mreže gimnazije za Grad Zagreb IV. gimnazija postala je jezična. Prosvjetne vlasti Grada Zagreba su sigurno uzele u obzir humanističko-jezičnu tradiciju naše škole kada su joj dali jezično usmjerenje. Ministarstvo kulture i prosvjete za ravnateljicu je imenovalo mr. Dubravku Kozinu, profesoricu filozofije i njemačkog jezika.
Gubitkom stare zgrade na Rooseveltovom trgu , Grad Zagreb se obvezao izgraditi novu školsku zgradu za potrebe I. i IV. gimnazije. To obećanje je izvršeno izgradnjom moderne zgrade u Novom Zagrebu u naselju Utrine (arhitekt Poljanec). Nastava je kabinetska.

U školskoj godini 1991./92., na početku drugog obrazovnog razdoblja, poslije božićnih i novogodišnjih blagdana, u siječnju 1992. godine učenici, profesori i djelatnici prešli su rijeku Savu, te nastavili raditi u novoj zgradi.
Nadamo se da je ovo bila posljednja selidba Četvrte gimnazije.

Frano Librenjak,prof.