O tome da život piše najneobičnije priče možete se uvjeriti u ovoj bajci o IV. gimnaziji.
BAJKA IV. GIMNAZIJE
Prije mnogo, mnogo godina (točnije, 14), u jednom novozagrebačkom kraljevstvu uz rijeku Savu, niknulo je novo zdanje – dvorac Četvrte gimnazije. Bio je to zamak od stakla i betona, čija su se vrata tek otvorila mladim putnicima koji su, u potrazi za znanjem i prijateljstvom, stizali iz svih krajeva zemlje. Kraljevska je vrpca morala biti prerezana na prvi dan škole, što se i dogodilo, no nitko nije rekao da je zamak i uređen. Dvorane su zjapile prazne kao u Snježnom kraljevstvu. Ni klupa, ni stolaca, samo hladan pod. I puno radoznalih i preplašenih očiju.
U jednoj su se takvoj ogoljeloj odaji okupila djeca iz dvaju razreda, 1.a i 1.b, u nadi da će im dobra vila otkriti tajne španjolskog jezika. Sjedili su na podu, sitni i preplašeni, poput Ivice i Marice izgubljenih u šumi, jer dvorac u koji su ušli ni slučajno nije nalikovao na obećavajuću kuću od slatkiša o kojoj su u djetinjstvu slušali. Gledali su jedni druge, a u očima im se naziralo isto pitanje: Što će biti od nas u ovom čudnom zamku?
Ali ljubitelji bajki znaju da se čuda događaju polako, dan za danom, kao kad se noću prede zlato iz slame. Zamak se jutro po jutro opremao: stigle su klupe, stolci i ploče, a hodnici su se punili životom. No pravo se čudo događalo među samim učenicima. Rasla je riječ po riječ španjolskog, kao Jackov grah prema oblacima, ali raslo je i nešto još dragocjenije: prva poznanstva, prve šale, prva prijateljstva. Ovo je bajka o jednom takvom prijateljstvu…
U prvoj su klupi sjedila dva vjerna druga, Josip i Stipe, predstavnici kraljevstva A razreda, nerazdvojni poput Mowglija i Balooa. U drugoj su klupi sjedile Laura i Matea, dvije djevojke kraljevstva B razreda, koje su se držale zajedno kao Ana i Elza. Dvorac je našu četvorku iz godine u godinu učio i mijenjao. Postajali su sve mudriji i sve privrženiji jedni drugima, a jedna je nit, tanka i čvrsta poput Arijadnine, počela vezati Josipa i Lauru…
Godine su prohujale i evo naše četvorke pred vratima svog starog zamka, ali u sasvim novoj ulozi…
Laura je došla kao prava princeza, a Josip kao njezin princ, jašući na bijelom konju. Nije im trebala ni staklena papučica Pepeljuge ni čarobni poljubac Trnoružice da prepoznaju ono što je odavno bilo jasno: da je ova priča pisana za njih dvoje. Dvadeset i šestog rujna odlučili su okruniti svoju ljubav, a za svjedoke su pozvali one koji su bili uz njih od prvog dana, prvo na hladnom podu, a kasnije s njima u klupama: vjernu Mateu i odanog Stipu, najbolje dvorjane koje si princ i princeza mogu poželjeti.
I tako su se vratili u svoj dvorac, u zgradu Četvrte gimnazije, u kojoj je sve počelo: u onim istim odajama gdje su nekad sjedili preplašeni na podu, sada su stajali zajedno, sigurni i sretni. Krug se zatvorio, kao što se zatvara svaka prava bajka, a IV. gimnazija zauvijek je ostala njihovo utočište mira i ljubavi.
I živjeli su sretno do kraja života. Vivieron felices y comieron perdices. A ako ih ikad pitate kako se to dogodilo, odgovorit će vam samo jedno, i to na španjolskom: “Empezó en el suelo.” (Počelo je na podu.)
Mateja Mikulec, prof.
Čestitamo Lauri Mrkonjić, Josipu Tadiću, Matei Keči i Stipi Blaževiću (generacija 2014.-2018.)
Razrednice: Snježana Hercigonja, prof. i Mateja Mikulec, prof.