U sklopu školskoga projekta „Kultura sjećanja – Domovinski rat“, profesorice Mirela Balešić Jović i Lidija Dumančić i organizirale su i u našu školu pozvale izuzetnog gosta predavača – gospodina Marijana Gubinu, osnivača udruge „Mirotvorci“ i autora poznatoga autobiografskoga romana 260 dana. Roman opisuje njegovu potresnu životnu priču iz djetinjstva kada je kao desetogodišnji dječak iz sela, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji, bio lišen slobode te izložen najtežim oblicima nasilja u logoru. Upravo ta teška životna iskustva potaknula su ga da svoj život posveti razvoju kulture mira, tolerancije i pretvaranju zla u dobro.
Gospodin Gubina u svome je predavanju istaknuo kako namjerno ne želi govoriti o ratnim statistikama, vrstama naoružanja ili vojnim akcijama, nego o tome na koji način možemo sačuvati mir koji je iznimno skupo plaćen. Naglasio je kako mir i sloboda u kojima danas uživamo nisu vječni niti su sami po sebi razumljivi ako na njima svakodnevno ne radimo. Govoreći o svome romanu 260 dana, istaknuo je da je djelo prevedeno na petnaest jezika te uvršteno u lektiru za osnovne škole. Po njemu je napravljena i nagrađivana kazališna predstava u koprodukciji HNK-a Osijek koja je osvojila šest prestižnih nagrada i gostovala na brojnim značajnim scenama, uključujući kazališta u Zagrebu, Kerempuh i Gavella, pa sve do izvedbi u Češkoj. Također, istaknuo je veliki uspjeh u prikupljanju sredstava za snimanje istoimenog holivudskog filmskog projekta s proračunom od 6,5 milijuna eura. Glavna poruka tih uspjeha jest da u životu ne postoji ono što čovjek ne može ostvariti ako to uistinu želi.
Gospodin Gubina je naglasio ključnu poruku predavanja: u životu ne postoji ono što ne možemo ostvariti, već u životu ne postoji „lako“, već samo teško, teže i još teže. Upozorio je na naše svakodnevno bezumno rasipanje hrane i nemar prema malim stvarima, podsjećajući da glad i patnja ne postoje samo u dalekim zemljama, već i u našoj blizini. Posebno snažan naglasak stavio je na obiteljske odnose i roditeljsku ljubav, istaknuvši kako su nedostatak komunikacije i zanemarivanje obitelji glavni uzroci mnogih problema u društvu. Uz navedeno, posebno je naglasio kako je nedostatak ljubavi unutar obitelji temeljni uzrok svih problema u društvu.
Gospodin Gubina izdvojio je 4 odlomka iz svojeg romana, koje nam je detaljno objasnio. Autor u prvom odlomku progovara o ratnim strahotama i danima provedenima u logoru tijekom kojih je neprestano osjećao glad. Kao simbol tog vremena navodi skroman obrok – pohani kruh koji se pržio na masti, dok se na povratku iz tanjura pila obična voda s česme. Time nas autor potiče na duboko razmišljanje o tome koliko mi danas često bacamo hranu i nezahvalni smo, dok u svijetu, pa čak i u našoj blizini, postoje ljudi i djeca čiji je najveći san imati običan obrok.
Drugi dio posvećen je najsnažnijoj i najčišćoj vrsti ljubavi – roditeljskoj ljubavi. Gubina opisuje kako su njegovi roditelji, usprkos vlastitom strahu i goloj borbi za preživljavanje, činili sve kako bi zaštitili svoju djecu. Kroz ovaj odlomak upozorava nas koliko često uzimamo roditeljsku pažnju i ljubav zdravo za gotovo te nas poziva da im češće pokazujemo zahvalnost i ljubav prije nego što bude prekasno.
U trećem ulomku autor opisuje teške oblike vršnjačkog nasilja koje je proživio u logorskim uvjetima, kada su ga napadali i tukli stariji dječaci i mladići. Ti su napadaji bili toliko brutalni da je u jednom trenutku zadobio teške ozljede glave i završio u stanju kliničke smrti. Kroz ovaj primjer autor naglašava kako moramo paziti da ne hranimo „zločestog ćuku“ u sebi – odnosno da svaku mržnju, provokaciju i lošu naviku u začetku moramo zaustaviti jer one s vremenom prerastaju u velike sukobe.
Četvrti dio donosi potresnu priču o žrtvi njegove starije sestre Nene, koja je imala dvadeset godina i tijekom boravka u logoru preuzela na sebe golem teret brige za mlađu braću i sestre. Unatoč pretrpljenim strahotama, gubicima i silnim traumama i teškoj borbi sa samom sobom ipak odlučila roditi i odgojiti prekrasno dijete, čime je dokazala da se iz najveće tame i ratne tragedije ipak može nastaviti živjeti i stvoriti novi život, te stvoriti nešto čudesno i pozitivno.
Na samome kraju, gospodin Gubina je naglasio kako nitko od nas ne smije generalizirati niti mrziti cijeli narod zbog zločina pojedinaca, podsjetivši da su se i u redovima Hrvatske vojske borile tisuće pripadnika srpske nacionalnosti. Poručio je da svatko od nas samostalno odlučuje hoće li biti dobar ili loš čovjek i da za vlastite izbore ne možemo okrivljavati druge. Ovo predavanje ostavilo je na mene nemjerljiv, duboko emotivan i dirljiv dojam.
Četrdeset pet minuta prošlo je u treptaju oka i iskreno bih voljela da je predavanje trajalo znatno duže jer su riječi gospodina Gubine pogađale izravno u srce. Slušajući o strahotama koje je proživio kao desetogodišnje dijete – o gladi, strahu, gubitku doma i članova obitelji, a posebice o tragičnom gubitku oca, mlađe sestre Helene i na kraju voljene majke – bilo je iznimno teško suzdržati suze. Najviše me se dojmila njegova nevjerojatna unutarnja snaga i životni stav. Čovjek koji je prošao pakao logora, izgubio djetinjstvo i obitelj, nije dopustio da ga progutaju mržnja, gorčina ili depresija. Umjesto toga, donio je svjesnu odluku da će imati normalan život, da će oprostiti i da će svaki atom svoje snage usmjeriti na širenje mira i pomaganje drugima. Njegova priča o majci, koja ga je naučila što znači bezuvjetna roditeljska ljubav, podsjetila me koliko često uzimamo svoje roditelje zdravo za gotovo i koliko je važno pokazati im ljubav dok su s nama.
Ovaj susret nije bio samo povijesni sat o Domovinskom ratu, već istinska životna lekcija iz koje nosim snažnu poruku: u svakoj, ma koliko se ona činila bezizlaznom situaciji, čovjek može pronaći snagu za dobro, izabrati oprost umjesto mržnje i graditi bolji svijet počevši od samoga sebe.
Tekst: Ema Šavorić, 4. f
Intervju: Marta Bagarić i Katarina Omrčanin, 4. d
Video: Ella Šebina, 1. b
Ozvučenje u dvorani: Chiara, 4. a